KAPCI

Kožni, pokretljivi zastori koji štite oči od uticaja iz spoljne sredine – tako medicina definiše kapke. Ljekari često obrate pažnju na njihovo stanje kada pokušavaju da dijagnosticiraju probleme ili prepoznaju promjene u organizmu. Čak se kod osoba sa povišenom masnoćom u krvi (hiperlipidemija) na koži kapaka mogu pojaviti žućkaste pločice ili čvorići. Njihovo oticanje ili perutanje na rubovima obično ukazuje na izvjesne procese u jetri... Ali ipak, mnoštvo drugih stvari, u vezi sa njima ostaje nepoznato zvaničnoj nauci – iako im odreda pripisuju organsku osnovu
.Ne zna se zašto kod djece koja rano ostanu bez roditelja (bilo tragičnim gubitkom ili njihovim voljnim odlaskom) duboka brazda zasijeca oba gornja kapka; zašto osobe koje su doživjele strahote rata gube refleksne reakcije – i oči ostaju "nepokrivene" kada gledaju u užas; zašto suze nikada ne otiču ako ih kapci ne istrepere; zbog čega loši (pakosni) ljudi imaju tanje očne zastore; kako to da kod djece koja nemaju rođenog brata ili sestru broj treptaja u minuti biva i tri puta brži od prosjeka; i zašto glupaci nikada nemaju kratke trepavice? Teško da ćemo odgovore ikada saznati, ali ne znači da ova pitanja nisu dobila na značaju i mjestu kada se prije dvije decenije formirala prva lista o siptomatologiji facijalne ekspresije – samo su se pretvorila u pravila koja svaki profiličar ima u vidu kada gleda u oči sagovornika. 

Kelduinski spisi i tragovi poetskih legendi su istrulili prije nego što smo i shvatili njihov značaj... ali ono malo što je ovdašnja civilizacija sačuvala svjedoči o prvim značajnijim mitovima koji su se dotakli meke kože ispod obrva. Nevjerovatno, ali nijedan drugi narod niti bilo koja druga epoha nisu pomenuli u svojim predanjima kapke. Ali Keldunjani jesu. Smatrali su da su ljudi poput riba i žaba prvobitno stvoreni da gledaju u svijet bez kapaka... i da su takvi, često bježali pod vodu, kako bi oči zaštitili od bajkovite ljepote spoljašnjeg svijeta. Kako nisu mogli da žmirkaju, tako nisu umjeli da razluče lijepo od ružnog... ni zlo od dobra. Krili su se pod vodom i ronili kroz mulj, i naučili da budu krvoločni. Kaže se da su kelduinski bogovi u strahu da ljudi ne pojedu kornjače koje su nosile okeane, svijet i njihovo carstvo na leđima, darovali "opake stvorove" kapcima. Tek tada se čovjek uspravio i pogledao u sunce na nebesima. I po prvi put počeo da razmišlja.

Kod kvalitetnih psihijatara sa početka dvadesetog vijeka ova priča je imala tzv. "duplo dno" (duplu poruku) - ukazala je na činjenicu koju smo od postanja uspjeli da dešifrujemo tek ovih dana... svijest nije isto što i um. Pamet bez kontrole svijesti može biti jednako divlja i užasna kao erupcija vulkana. Zato su nam potrebni kapci, da zažmurimo kada svijet i nepogode prijete da oštete vid... ali i da sklopimo oči kada smo kadri da nekom drugom oštetimo život. 

Svako stvorenje na planeti se rađa sa određenim mirisom, čiji hemijski kod se, uglavnom, ne mijenja do smrti bića. Međutim, kod čovjeka taj proces postaje sve složeniji – pa tonovi njegove esencije dobijaju na oporosti i gorčini kako stara ili obolijeva. Indijanski vračevi su sačuvali tajnu – samo miris u uglovima kapaka ne mijenja svoju suštinu. Istovjetan je po rođenju, i u času kada napuštamo zemaljsko carstvo...

Postoje i one kulture koje smatraju da je poljubac u regiji oko kapaka milosrdniji, čistiji... i blaženiji od onog koji se daruje na usnama. I zbilja, nemirna i uplakana beba se umiri najčešće kada majka primakne i nasloni oko na njen obraz.

Puritanski zapadnjaci ritual ljubljenja kapaka nisu njegovali, iz prostog razloga što se ranije takav čin smatrao nemoralno bezobraznim – prljavo erotičnim. Danas je situacija posve drugačija... ljube se i ona mjesta (zone na tijelu) koja ni sunce nije vidjelo. 

Divlje mačke (posebno tigar i gepard) spadaju u red teško ukrotivih... ali, ako uspijete da ih pomazite po namrgođenim kapcima, zadobićete njihovo povjerenje. To je bio trik Džoša Vasera, jedinog dokumentariste koji je za života uspijevao da se primakne lavovima iz džungle... i neke od njih pomazi. Poginuo je od fatalne rane koju mu je zadala jedna ajkula... vjerovatno nije znao da one nemaju kapaka (tačnije, ne služe se njima) - pa je monstrumu vjerovatno zasmetalo što ga je piljkao po očima.

Za sanjalice i zanesene ljude se kaže da drže oči otvorene, samo da ne bi zvekili o kakvu granu ili banderu... a cio svoj svemir kriju iza kapaka. Obično tu leži i najveće blago – mjesto gdje snovi sanjaju. 

Jedna ruska poslovica glasi: Kad si gladan, a hljeba nema... otvori širom oči, udahni svijet pogledom. Zasiti se.

Milisav Popović

PANJ

U dvorištu iza zgrade, izbrazdanom šljunkovitim stazama, po kojima se odavno već kotrljaju razne kese, a šetaju naizgled isti ljudi… nekad davno rasla je topola. Bješe to gorostasno drvo, ni po čemu nalik skromnim stablima koje su komšije zasadile da mu prave društvo. Vjekovno kao druid, račvalo je nebo i zemlju oko krošnje, nakrivljenim vrhom uporno pokazujući nekud na zapad. Vjerovatno ka predjelima gdje gorštaci još zbore na vedskom, i rane ispiraju borovinom.

Naša baka bi mu svakog proljeća na dar donosila ukuvan šećer s cimetom i kojom kapi limuna… i uz krotke riječi zahvalnosti “što nas od zimskog inja zaštiti” posipala sok uz hrapave žile. Majski liker – tako smo zvali mirisnu smješu.

Kako se kvart širio, a stambeni blokovi otimali sunca – tako je i starac godinu za godinom mijenjao ljeta za pozne jeseni – usitnjavajući svoj život. A onda se, naprosto, istrošio. Blaga utekla iz skrovitih riznica.

Čak i tada, kada je drvena krv prestala da hrani lišće, ostao je tu. Nepokoleban u namjeri da odstoji i samu smrt… i tako punih petnaest narednih godina. Ni po čemu nije odavao da mu je suština usahla, i da je korjen prestao da pjeva sa zemljom. Tek kada je grom rascijepio jednu od njegovih ruka, shvatiše da je već odavno mrtav… Odlučiše da ga posijeku.

I kao da nikada nije postojao, poput heroja kog je neko na prevaru ubio, ostade u prostoru zjapeća rupa, koja je krnjila i časove narednih dana. Imali smo utisak da u pogledu ka dvorištu nešto fali našim očima... a falilo je u duši. Prekinuta legenda time, skoro pa utihnu... ostavljajući skromnu družbu omanjeg drveća koja je nekad štitila gorostasa od bočnih vjetrova. Međutim, ovaj mit nije tako lagano skliznuo u zaborav. Panj se nije dao! Bješe dovoljno snažan da se odupre oštrom alatu, i dovoljno strpljiv da sačeka jedno nježno stvorenje – koje je tek kanilo da se rodi.



Kada su mu nogice donekle ojačale, da nezgrapno potrči, vijugao je stazom pokušavjući da sustigne vršnjake… padao je češće nego što su druga djeca činila, i plakao je tiše… uz grimase, koje su drugu djecu plašile. Kada bi ustao, oslonio bi se o očeve dlanove... poput ranjenog goluba... spustio glavu i nakrivio lice... gledajući u mališane – kako od njega bježe. Njemu ništa jasno… a svijetu tako mrsko da objasni.

Vrijeme je prolazilo, a maleni je koliko – toliko rastao. Dok su djeca iz komšiluka odlazila u obdaništa, on bi ostajao u dvorištu iza zgrade. Naučio je da bez oslonca trčkara po livadi, i da traži nekog s kim bi podijelio svoju golublju mekost... i nepravednu posebnost. Ali, kutak samoće pomjerao bi se tamo kud bi maleni stvor koraknuo.

Nije prestajao da doziva i džamori… iako nije mogao da nauči da govori. Odavno je već bio prestao da plače, iako je njegovo doba sve više srastalo sa vremenom tuge. Kosica tanka, poput slabe svile, spuštala se na ramena... postajući svakim danom sve ređa.

“Zdrava” djeca su se razvijala i nalik divljim mačićima bivala sve vještija i drskija... i bježeći od njega, utekoše iz dvorišta u... pa kud drugo nego u djetinjstvo.

Iako njegove okice nisu gladovale za daljinama i nogice nisu bile kadre da do njih dosegnu, dovedoše ga jednog dana do udoline sa početka priče... do ćutljivog panja. I tako nađe svog drugara.

Propustivši jutro kad su se upoznali, bili smo svjedoci svih onih dana kada su stopala neobičnog djeteta čepila zemlju oko starca i kikotavim glasom otkrivala da se nešto divno upravo tu dešava. Dlanovi su mu uvijek bili pedalj od presječene površine drveta... mrsio je lati neke magije nad njim i smijao se razdragano kao da mu panj giliće toplu kožu na dlanovima. Spuštao bi glavu i nakrivio je kao da želi da se nasloni na jastuk, a onda bi se uozbiljio i nešto nerazumljivo panju prozborio... ovaj bi mu, kako se činilo, ubrzo, sasvim utješno odgovorio. I maleni bi se nanovo zakikotao! Svijetu ništa jasno, a njima tako milo da objasne. Kad bi ga uzeli u ruke, i odnosili od druga... naslonio bi obraz na mamina ramena i gledao u panj – onako kako mi gledamo u draga lica kada se rastajemo.

Trajalo je to tako... poput priče o dugom proljeću. Baka ga je naučila da po panju polije majski liker. Učinio je to skoro četiri puta... A onda je stigla jesen njegova života... i prije one kalendarske.

Govorili su da će poživjeti do dvadesete… umro je u dvanaestoj. Napustivši svijet bez grimase. Prstić mu je pokazivao nekud na Istok. Tamo gdje led čuva pupolj... i ljudi znaju za bolje.



Danas, kada ga rijetko ko pomene, sa prozora povremeno pogledam na rupu u kojoj je nekad počivao panj, i koju nikako da zatrpaju… Pamtim mit u kom su zlatastte šake plele vazduh nad godovima i mazile koru topolinog duha... prisjetim se onih koji su ga se nekad plašili, i nisu prestali da se straše od života.

Zahvalan što si mi pokazao koliko šire tvoje dvorište od planete može biti... što si našao nekog da voliš kada nikoga tu nije bilo. Što si bio drugačiji, na najdivniji mogući način.

Počivaj u miru. Nedostaješ mi...

 Ti i tvoj panj.

Milisav Popović

" Ne dozvoli da tuđi duh ovlada tobom. Budi svoj, uvek slobodni elektoron koji se kreće, radi i misli. Onda će tvoja glava uvek biti tvoja, a tvoj pogled samo tvoj. Ne možeš nikad tuđim očima videti ono što vidiš svojim, i ne može tuđe srce osetiti ljubav onako kako to može tvoje. " 

Slaviša Pavlović

" Kad mе ona voli, nе znam od čеga živim. Nе jеdеm, zaboravljam da dišеm i vrlo čеsto umirеm. "


Matija Bеćković

" Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje. Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude. Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje. Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.
Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži. "

Meša Selimović