Kada život otme sve, kažu da suvo grumenje nade preživi ako košulјa ostane na leđima. U sjevernim, pravoslavnim selima se vjekovima čuvala tradicija da svaka kuća mora imati (babuškinom rukom tvorene) sniježno bijele košulјe izvezene tako, da i letimični pogled na nečije rukave ukaže čijeg je oca, porijekla i starog imena. Uvijek su se nosile raspasane, kako bi pažlјivije oči doznale (sa šara na donjem porubu) da li su mlađano momče ili divna vila zavjetovali svoja srca nekom… ili tek kane.
Mirsa, svilenkasta bluza kod islamskog naroda (iz daleke Azija) darivala se samo jednom… po rođenju crnokose djevojke. Kada bi joj uvojci dovolјno izrasli da se, teški, oslone na ramena, oblačila bi je cura prvi put – potom odlazila u drugi dom. Darovana za početak novog života, bješe ujedno i odora okončanja… uspomena na nekadašnje korjene – koje bi moma u svilenoj mirsi ostavila kao slikovni zavjet da neće zaboraviti majku i oca.
Nekada se, na Zapadu, smatralo bezobraznim pokazati se pred lјudima u odeždi koja (samo jednim platnenim slojem) toplo meso brani od pogleda drugih…. a onda su košulјe postale zaseban odjevni detalј – sa pažnjom dizajniran i nošen u svim mogućim prilikama. Postadoše tako stvar prestiža i … i mnogo više od toga.
Ipak… najduže noći, magija najlјepših dodira i nezaboravne rečenice su uvijek počivale u grudima posebnih lјudi. Nerijetko, samo su košulјe imale privilegiju da ih grle – možda zbog toga nije neobično što i nakon upokojenja, neke od njih nose mirise onog kog više nema.
* * *
Otvorih juče ormar, pa smotan preturih neke jastučnice. U jednoj nađoh košulјu. Usanjanu i meku. Spakovanu za spokoj traga, sačuvanu od buke. Sjetih se dana kada je sklonih, da je od sebe sakrijem… izgleda da sam uspio u tome – jer se iznenadih na prve prevoje. I konac joj se navikao na miris tvoje kože. U maju je eto ponovo sretoh, i umjesto tebi, čestitah joj rođendan. A onda smo ćutali – dijete koje više nikom nije i komad majčine tkanine… baš se siti naćutasmo. Zagrlih… Tako toplo miluje. Zaigraše slike… bilo je tu i bagremove melodije. Razgovarao sam, kao da sa dušama razgovarati umijem… Rekoh joj mnogo toga što sam shvatio, i nešto od stvari koje i dalјe ne razumijem.
Znaš… Svijet se zaletio, pun priča, gurkanja i graje… a onda u jednom uglu, pod svjetlošću svitaca bješe šćućureno tvoje malo i toplo ćutanje. Bila si neobjašnjivo prisutna, uz sve divno nevidlјiva – pramenova posutih preko blistavih zenica sa svim onim pravim riječima poteklih iz pogleda… poput jezera ukrašenog bršlјenom od plavih tonova.
Jedino sam to neobjašnjivo ćutanje pokupio kao način za trajanje… malo pošto si se u latima rasula… možda svega lјeto od kad si nestala. To bješe neočekivana uspomena, neutekla sa pahulјama.
Znam da mi ne bi priznala, ali januar je tako bezočna pojava. Srećom, tvoj maj je i dalјe prepun prolјeća.
Znaš, naučio sam da pričam sa bubamarama. Ne kao ti, vilinski… već spetlјano, debelim prstima – ali me i ovako smotanog razumiju. Jednu čuvam u džepu od košulјe i hranim mrvicama – da mi bude tu, da prati i sluša otkucaje srca. Možda ti negdje nekako uz pomoć svitaca prenese kako mi duša blaži za tobom.
Planeta ne posustaje. Brunda bez pauze… Oči sklopim iznutra da kapke ne diram prstima od paučine.
Oslijepim za buku, lakše dotaknem plave glasove… a među njima i tebe kako uzdahneš nježno, kao da miluješ lišće prijanjem.
Blјesneš meko, najtiše… tada te tako jasno vidim.
Tada i zastanem.
Čekam da čujem kako dodirom s dlana pomeneš – „Idi sine. Dobro sam… i dobro je“.
Milisav S. Popović
