Ljubavnoj sprezi dva srodna stvorenja prepreke nema. Ljubav, ljubav nije ako sa svakom promenom se menja i ako se pred svakom silom krije. Ne! Čvrst je ona svetionik: grudi oluji pruža, al` se ne pokrenu; svakoj je lađi zvezda, kojoj ljudi visinu znaju, al` ne vrednost njenu. Ne smuti Vreme ljubav, mada krivi srp njegov kosi mladosti miline; kroz kratke dane ona ista živi i traje sve do oštrice sudbine. Ako je, pak, to varka, što me sludi, pad nit` ja pisah, nit` voljahu ljudi. Viljem Šekspir
Ti i ja, dvije duše, zatečene u bespuću vremena, uvijek, od prapočetka, duboko povezane zlatnom pupčanom vrpcom Ljubavi, koja je sada samo posudila ljudsko odijelo, ne bi li se prilagodila surovoj zimi ovog postojanja, protkane pahuljama bola, šibane neumoljivim vjetrovima obzira,koji nas neumoljivo tjeraju da se zaštitimo od svega što nismo mi, a na kraju se opet vraćamo na istu stazu, odakle smo se razdvojili, obećavajući si, da ćemo se opet naći, kada nam duše budu otežale od slatkog bremena najčistijeg nektara srca. Onog nektara, koji nam je sada tek kao okus ostao u žednim nepcima, tjerajući nas, da ga nikad ne zaboravimo. Ja sam tu..Za tebe sam grumen zemlje, i malena stijena, koja će čuvati sveto sjeme posljednjeg cvijeta koje će procvasti nakon apokalipse svih lažnih ljubavi koje nas okružuju, iz kojeg će niknuti tvoj blagovjesni cvijet nade, kada je svi budu izgubili. U toj mojoj šaci zemlje, svi su naši životi odživljeni zajedno, i zato je tako grčevito u šaci čuvam.. Oduvijek si bila nagovještaj proljetnog buđenja iz ledenog sna iluzija, koje su uporno pokušavale naš svijet ljepote uništiti, poput drače preplaviti život koji se nebom uvijek nazivao.. Kada kažem da je to naš svemir, ti nas razdvajaš, i sebe stavljaš u svoj, mene u moj.. Zar ne znaš da moje zvijezde samo na baršunu tvoga neba mogu svijetliti? I da zapravo za mene postoji samo jedan Dah koji je rodio sve, a u tom Dahu, dišemo zajedno.. Ja sam dijete zime, ti si dijete ljeta, koje svojim toplim zrakama uvijek prodre groz najdublje glečere moje tuge i otopi ih u trenutku.. Zato ti beskrajno i uvijek poklanjam sebe... Bez straha, hoće li od mene išta ostati, kad me vrelina tvoga sjaja rastoči u najsitnije čestice bitka.. I kako da imenujem tu ljubav u sebi, koja zapravo znači daleko, daleko više, nego li je jedna jedina riječ može opisati? Tolko duboko, toliko široko, može se voljeti nekoga jedino, kad se sjećanja spoje sa nebom- izgubljenim rajem, odakle je sve i poteklo. Tamo se ljubi bez usana i dodiruje bez dodira.. Tamo postoji samo jedna dimenzija voljenja, koja ne poznaje granice, i širi se neprestano, kako se svemir širi. Svemir se širi od punine ljubavi, a ne od zacrtanih zakona fizike. Oni koji tu puninu imaju, osjete sve nijanse voljenog bića, bilo da se radi o vulkanu radosti, ili ponoru melankolije.. I vrijeme i prostor ne postoje, kada se ti osjećaji pokrenu.. Koliko god svjetlosnih godina bila udaljena, ja postajem brža od svjetlosti, kada želim preduhitriti tugu koja ti dolazi u susret. Kada ti procvateš, iz snježnog pokrova moga, srce počinje kucati.. Kada tvoje suze zaiskre u oku, skrivam pogled, jer ne želim pitanja o razlogu moje tuge.. Jedino moje, kad bi ljudi mogli osjetiti koliko savršeno se može voljeti, kao što ja pokušavam voljeti, svijet bi postao drugačiji, bar za nijansu nježniji i topliji.. Samom svjesnošću da postoji takvo biće, koje se može tako voljeti, svijet dobiva novi portal za nebo.. A ja kraj toga portala sjedim, i čekam blagoslovljeni trenutak..Trenutak kad se otvori, da tek provirim u sfere Istinske Božanstvenosti.. Iako mi se život sastoji tek od nagovještaja, ja sam sretna. I svaki trenutak blagosiljam spoznajom da postojiš...
Postojala sam prije nego što je bilo šta postojalo u Univerzumu, postojala sam prije nego što je postojala priroda, postojala sam prije nego što je postojao čovjek. Bila sam usamljena, htjela sam da podijelim sve ovo što nosim sa sobom kroz nebrojene vijekove i stvorila sam svijet koji sam htjela da se mojim imenom zove.
Uvukla sam se u more i jezera, u rijeke i potoke, u planine i beskrajna polja, u šume i proplanke. Ja sam ona u kojoj se umivate, ja sam ona u kojoj lice svoje ogledate, ja sam ona koju udišete.
Volim da dođem iznenada, kada se ne nadate, volim da vam oduzmem dah, volim da vam oduzmem moć govora.
Volim da vam srce brzo zakuca, da vam kolena klecaju, da često izgovarate nesuvisle rečenice.
Volim da zbog mene radite nepromišljene stvari, da se smijete kao djeca, volim da šetate livadama i berete rijetko cvijece.
Volim da ste radosni zbog mene, volim da zbog mene pjevate, volim da zbog mene pjesme pišete, da zbog mene priče izmišljate kojima nijedna bajka ravna nije.
Ali sam tužna kada me se bojite.
Tukli ste me, mučili, zatvarali u tamne kleti, izbacivali iz hramova, ostavljali me gladnu i žednu, zaklanjali ste sunce od mene, slali vječne kiše i tmurne oblake, krali ste duge od mene. Vezivali ste me lancima, niste mi dali da se širim i razvijam, govorili ste čak i da ne postojim. Niste vjerovali u mene, izmišljali ste strašne stvari samo da prikrijete moje ime, palili ste, pljačkali ste, ubijali ste.
Ali sve sam zbog vas izdržala.
Nisam se bunila, plakala sam u tajnosti da me ne vidite nesrećnu, da vas ne rastužim. Sve lance sam pokidala, sve sam oblake rastjerala, neprimjetno, tiho i tajno, da mi se ne prepadnete naprasno. Šunjala sam se kao mio lopov oko vaših srca, omekšivala ograde koje ste postavljali i mislili ste da vam se neće moći nikada više ukloniti. Brisala sam vam suze sa lica kada ste mislili da vam ih nema ko obrisati, tjerala na smijeh kada ste mislili da ćete vječno plakati, tjerala vas na govor i tada kada biste se zarekli na vječno ćutanje.
Ne bojte se.
Primite me u svoje dvorove, otvorite mi vaše hramove. Pripremite sudove duše svoje da vam ih napunim radošću i veseljem. Ja ću biti vaša molitva, ja ću biti vaš vid kada ne vidite, ja ću biti vaš sluh kada ne čujete, ja ću vas nahraniti kada ogladnite, ja ću vas napojiti kada ožednite. Ja ću biti vaša svjetlost u mraku, ja ću biti put po kojim ćete hoditi kada budete mislili da prolazite nepoznatim predjelima.
Ne bojte se. Otvorite srce i primite me u sebe. Jer sam tu. Jer postojim.
Postoje ljudi sa kojima ne moraš razgovarati da bi ih razumeo. Ne moraš ih ni viđati,
ni poklone im slati,
ne moraš o njima ni misliti, a raduješ im se kada ti, ne tražeći dozvolu, iznenadno, niodakle, nezvani, u život banu.
Postoje ljudi kojima ne moraš pisma pisati, ne moraš ni na njihova odgovarati, ne moraš im znati kućnu adresu ni maternji jezik, a bliski su ti, znani, toliko stvarni i prisutni da utiču na tvoja godišnja doba, na ritam tvog stiha, boju glasa, rimu, izbor odeće, restorana, ili jela i vina.
Postoje ljudi o kojima ne znaš gotovo ništa, ništa više nego što znaš o ptici koja ti slučajno na tren zakrili vidik dok zablenut odsutnim pogledom stremiš u nebesa, u nedođin, a mislima na dole, u utrobu zemljinu, kao u sopstvenu, u nedokučivi mrak u srcu svetiljke koja ti nekom nevidljivom rukom nošena ponekad osvetljava put.
Postoje ljudi koji ti običnim e-mail-om umesto sijalice upale malo sunce na plafonu polumračne sobe u kojoj već danima bezuspešno pokušavaš doneti odluku da li ima smisla još jedanput spremiti doručak, još jedanput menjati posteljinu, još jedanput premetati po mozgu da li sve to mora baš tako da se zbiva ili si ti negde debelo omanuo i sada nema nazad, to ti je što ti je.
Postoje ljudi koji ti u praznu čašu na stolu, na kojoj se nejasno ogledaju tragovi tvojih prezrelih usana i vlažnost odbegle suze, svojom nedodirljivom rukom sipaju najopojnije vino baš u trenutku kada je kazaljka umalo skliznula na onu stranu na kojoj si obeležio kraj svega, kraj sveta.
Postoje ljudi koji u svojim mislima, vukući za sobom svoje neodlučne korake u besciljnim lutanjima ulicama nekog svog grada na nekom kontinentu, očajni od svoje turobne svakodnevice i besmisla koji se širi planetom bez nade da se ikada zaustavi, baš tebe oko svog vrata vežu kao šal od najlepše i najnežnije svile, i zbog tog nestvarnog dodira, zbog žute nijanse kašmirove šare na tom šalu, u trenu poveruju da nije sve izgubljeno, da ima još, da ima više, i bolje, i da i nije sve tako besmisleno kako se ponekada čini.
Postoje ljudi koji tvojim običnim rečima osvetljavaju put svojim teškim i tamnim mislima, tvojim bledim licem začinjavaju svoju usamljenu subotnju večeru i zasmejavaju blagosloveno božićnje jutro kao da se svet stvarno svakog Božića ponovo rađa.
Postoje ljudi koji tvojim rukama, kojima tako često kršiš prste, stežeš ih, lomiš, i još češće uopšte ne znaš šta ćeš sa njima, redovno i sa ljubavlju zalivaju sitne cvetne pupoljke u sveže ofarbanim saksijama na svojoj terasi, ili u svom vrtu, ili bojažljivo prinose naramke mlade lekovite trave srnama koje otmeno i gotovo nečujno prolaze njihovim sve teže uhvatljivim snom.
Postoje ljudi koji, kada se izgube, kada požele da se ubiju ili makar na čas da se sakriju u beskraju crne svemirske rupe, gotovo u neznanju upiru pogled u nebo da tamo ulove makar jedan tvoj davno zagubljeni osmeh, i umesto da se udave u nadubljem viru teško zagađene zavičajne reke, jednostavno uđu u prvi bistro, naruče obično pivo i prinoseći polako čašu na tren oživelim usnama nečujno ali pobožno izgovore tvoje ime.
Postoje ljudi koji su se otuđili od svih i svega, i od samih sebe sasvim se otuđili, odbegli, samoizgnali se, sve iza sebe poništili, odrekli se prošlog i budućeg odbacivši veru u oboje, odbacili sećanje čak, ali ponekad, hodajući po ivici noža koju su godinama lično oštrili, do ludila, do sudnje međe, do tačke prelaska na onu stranu svega, kada im dođe da ih ne bude, da sve prestane, da nebo u zemlju siđe i ugasi se i svetlo prasvetla, prve munje, jednostavno zastanu na mah, nešto im se negde pomeri, u glavi, u mozgu ili stomaku, ko zna, čudno se osmehnu i pomisle na tebe.
Kišna sezona na Primorju traje od oktobra do srpske Nove, s najintenzivnijim padavinama oko Sv. Nikole. U tom periodu pada. Danima. Nekad sedmicama. Mediteranski pljusak ne može se porediti s kontinentalnim. Kiša se, istina, zove kiša svuda, i pljusak – pljusak, ali kada pljušti danima, kada južni vjetar lomi palme, i sa vezova kida barke, tada se radi o tipičnom sredozemnom ugođaju, iliti o razglednici ispod čijeg teksta: „Mediteran u vansezoni“ - nema ko da se potpiše. Žena putopisac, ako bi se našla u kotorskoj kakvoj hotelskoj sobi, s pogledom na Trg od oružja, ili na Trg od brašna, za vrijeme stađunskih pljuskova praćenih vjetrom, ustanovila bi kako hoće munja spojiti nebo sa zemljom, i kako hoće tada nestati za dugo struje. Tada se kroz prozor vidi samo mrak, samo srednji vijek. U sobi je hladno, hladnije - što struje više nema. Do kostiju će vjetar nastaviti da probija, ako samo okrene na sjeverac, na opaku buru. U isto vrijeme, intimna mediteranska samoća u svih žena udatih za pomorce, samo se umnožava. Dok napolju pada, a svijeća u kući titra, djeca vrište iza svakog groma. Jer su od bombardovanja iz 1999. naovamo, gromovi postali preglasni. Peru Baku, Hercegnovljaninu, slomili su prozor; grom je ubio Marka N. „A glasao je za samostalnost i suverenost“ - pripovijeda se na ribljoj pijaci jutrom, dok kiša pada na slabu ponudu ribe; ima nešto palamide, malo barbuna, par bukava, dva-tri kila sitnih sarduna. Mršavo. Mokre su sve mačke i psi lutalice, do kosti. Džaba se otresaju. Golubovi padaju sa simsova, ubijeni upalom pluća. Rijetki turisti ne prestaju da fotografišu: barokne palate, grbove kapetanskih porodica, crkve, i to kako su pokisli do pubične kosti. Potom bježe put autobusa, puni vansezonskih uspomena. Mediji javljaju da se dogodilo svirepo ubistvo. Kamere su na licu mjesta, izvještači pod kišobranima. Psiholozi objašnjavaju da su za sve krive meteorološke prilike: „U prošlosti je zakon predviđao umanjenje kazne za počinioca ako se crimen dogodio za vrijeme intenzivnog južnog vjetra“. Kad duva jugo, svi polude. Oblaci sve poklope. Kiša ne razvodnjava depresiju. Ona je pojačava.
Žene pomoraca, na jednoj sisi s novim ićem, psuju sve, i kuću u kojoj su, pa neka je ova po 100 puta kapetanska. Drugom rukom jednako popravljaju frizuru i opcijom video-poziva zovu muževe... „Nema struje već 3 dana“, misle da će dragog da zanima informacija. Na displeju, kratko , neobrijan, likom ipak muž, u novoj tamo dalekoj oluji: „Ne mogu sad. Jebavam se s nevremenom, radim, mila... Ljubi ića!“ Mnogo je uplakanih Bokeljki. Na kiši nalik monsunu. Po kućama zaptivene žene, lúde. Neke ostave djecu svekrvama na tren, pa skoknu do prve crkve. Bez muževa u krevetu - grešne im se misli kote; valja ih kazati duhovniku. Pune nove snage, a bez grijeha, lake i posve mokre, vraćaju se. Druge pak ogovaraju dok kiša ne prestane. Ili kupuju. Knjige čitaju rijetko. Vijesti s radija kazuju kako se ulažu svi napori, struja se očekuje svakog trenutka. I nove padavine.Zalivska vlada razmatra novonastali problem nedostatka pijaće vode usljed zamućenja crpnih stanica. Analizira se novonastala situacija... Žena putopisac, snagom lap-topovih baterija na izdisaju, bilježi u starogradskoj bokokotorskoj hotelskoj sobi: „Morska se voda ni u decembru ne može popiti. More je uvijek slano. Mediteranu valja dolaziti u pohode samo kad je ovde sunčano, samo u turističkoj sez... Power off. Nikola Malović
