Dušo moja, ti brineš previše.
Kažeš mi, od mene ti se vrti.
Zašto onda brineš
zbog male glavobolje?
Kažeš mi da moja si antilopa.
Zašto onda brineš
što ponekad na lava naiđeš?
Kažeš mi, moja si nebeska ljepota.
Zašto onda brineš
zbog mijena mjesečevih i tijeka godina?
Kažeš mi, moj si izvor strasti.
Zašto onda brineš
hoće li se vrag s tobom poigrati?
Dušo moja, ti brineš previše.
Pogledaj samo što si postala,
sada si polje šećerne trske.
Zašto me onda
tako kiselo gledaš?
Pripitomila si krilatog konja Ljubavi.
Zašto onda brineš
što ti je magarac uginuo?
Kažeš, grijem te iznutra.
Čemu onda tako hladan dah?
Popela si se u nebeske visine.
Zašto onda brineš
zbog prašine ovoga svijeta?
Dušo moja, ti brineš previše.
Prekrasno pjevaš
otkako si me srela,
a i vješt timaritelj si postala,
svaki čvor možeš razvezati.
Zašto onda brineš
o tankoj uzici ovoga života?
Ruke su ti prepune
svakojakog blaga.
Zašto onda brineš o siromaštvu?
Ti si Josip, prelijep, snažan,
čvrst u vjeri, cijeli si Egipat opio.
Zašto onda brineš
o slijepima za tvoju ljepotu
i gluhima za tvoje pjesme?
Dušo moja, ti brineš previše.
Kažeš da stan dijeliš sa srcem Ljubavi,
da ono ti je najbolji prijatelj.
Kažeš da vrelina si pećnice svake Ljubavi.
Kažeš da Zulfikaru služiš,
čarobnom maču Alijevom.
Zašto onda brineš
o tamo nekom sitnom bodežu?
Dušo moja, ti brineš previše.
Ti znaš svoju snagu.
Ti znaš svoju ljepotu.
Ti znaš svoja zlatna krila.
Zašto onda brineš o sitnicama?
Ti istinska si duša dušine duše.
Ti si sigurnost i utočište duha svih Ljubavnika.
Moj sultane nad sultanima, kralju nad kraljevima
zašto onda brineš?
Nijemo, poput ribe uroni u to more blaženstva.
U najdubljim si vodama najžešće vatre života.
Zašto onda brineš?
Нема коментара:
Постави коментар