Kada bi se na obali među drugaricama nasmijala Baošićanka Jana, po konobama se znalo, na način na koji se zreo mlad cilik odbijao od čaša bevande, da se to nije zarad nečeg poradovala ni lokalna cura Miha, ni cura Doma, ni cura Draga. Nego samo da to može biti, iskrenim mladim ženskim smijehom, jedino Jana.
Jebemmumiša – kazivali su kapetani, a kad su oni, onda je iza njih mogla i zadnja obalna vucibatina – zbog ovakvih se cura ludosti čine! Jana je bila toliko lijepa da joj nije smio da priđe gotovo niko. Svak se smatrao nižim u odnosu na Bogom danu promovisanu ljepotu, ali ju je cijelo ribarsko mjesto, ženski dio posebno, pomno pratilo kuda bi god zakoračila, s kim bi god stala da se pozdravi, posebno ako bi se u priči zadžala, i nije bilo malo onih koji su čekali onaj momentino kada će Jana stati na krivi, zli, đavolji kamen. Nadali su se, i vraga molili, moralno ružniji i niži, samo da im čistu, savršenu, skladnu i čednu, uzor-Janu, makne pred očima. Da je ma kako oprlja.
Janin otac bio je vremešni ribar, dobar vjerujući čovjek, te je ona jutrom dolazila da mu pomogne oko riba, jer sina ovaj nije imao niti Jana brata. U to zalivsko vrijeme, iz njihove se kamene kuće na proplanku još i mogla da vidi Njegoševa kapela na Lovćenu, kad bi se ono jutrom našla, grbu kakvom nalik, uokvirena zlatnim sunčanim oreolom što po promisli nicaše iznad Lovćenskog planinskog vijenca. Do tog trenutka zalivski su se Srbi i krstili nekako. Imali su uporedni znak, imali su uporedni vladičanski simbol...
S nešto novaca od prodatih riba, Jana je ostavljala oca da ih u konobi razumno troši i da u konobi, uz bevandu, ugovori novi kakav otkup, jer je Janin otac mogao da zna čega će biti sutra na udici, ako li zavesla tamo, a ne ovamo, ako li kao mamac ribama ponudi ovo, a ne ono. Bio je stari, ribar-znalac.
Jana bi jednako, po brojanju i sortiranju riba po vrstama i cijenama, hitala kamenim stepenicama kući, da oposli što je u kući trebalo, budući da majke, povareta, odavno nije imala.
Nekako se tih godina kada će biti silom srušena kapela i podignut vavilonski spomenik dičnom vladici, u Zalivu pod Lovćenom spoznalo da se budućnost može da vidi i kroz cvijet, te su poslenici uzeli da ga sade i sade; napučiše mladicama mimoze, Acacia dealbate, kilometre i kilometre duž Jadranske magistrale, te stadoše da, s Titovim blagoslovom, dijele sadnice žutog cvijeta svakome ko bi budućnost intenzivnog mirisa želio da ima u vlastitoj bašti. Pa su ljudi sadili, što po direktivi, što iz ličnog ubjeđenja da na taj način doprinose samoupravnom socijalizmu i turizmu sagledanom iz perspektive svakako boljih dana pred Baošićanima i svima Zalivljanima.
Da se kampanja nije odvijala s baš Titovim blagoslovom, netom doseljeni brđani ne bi se ni hvatali motike, a ovako jesu. Te jednako s Primorcima, sadiše. S vjerom u bolje sutra, i oni.
Kuća starog ribara, i Janina, bila je poodavno, i prije podizanja Mauzoleja na Lovćenu, rijetka koju je svaki novi dan nalazio okruženu šumom mimoza. Baošići su postojbina specije Acacia dealbata, od trenutka kada je drvo-cvijet baš tu posadio imenom nepoznati pomorac pristigao iz Australije, prave akacijine postojbine. U šumskoj kući, Jana je imala bajkovito djetinjstvo. Čarobne čestice žutog polena plovile su sobama, i svaka je miomirisna trunčica imala drukčiji ishod bajkovite storije o kojoj je za se maštala Jana. Što su godine prolazile, sve je češće, nošena aromatom, okružena mirisom, u epicentru miomirisnog oblaka, u sred zime, dok je na Lovćenu carevao vječni snijeg i led, Jana mislila o momku. Vrijeme joj je bilo i za takove misli, kazivale su mumificirane komšijske babe, i nauk o seksualnosti širile koncentrično, na kćeri i unuke, a ove su jednako na Janu samo pazile umjesto da vazda gledaju prvo sebe.
Praznik mimoze nanosio je svake godine na obalu ljudski razni polen i sjeme, pa su mnoge, u tome mnoštvu, znale da se probude s mučninom neželjene trudnoće. Otac je zato Janu samo od toga zloga čuvao, iako je morao da zna, ili je makar slutio, da se zagledala ona bila u novinara Prvog programa Radio Beograda, u mladog i lijepog gospodina Milenkovića.
Oh, Jano, Jano, kršio je u žutoj šumi otac ruke, da Bog da kako će sve biti u redu, te da ćeš naći čovjeka sebi nalik. Po ljepoti i dobroti, molio se ribar. Jer, znao je, mučen glavoboljom usred sezonskog mora polena, da nije žena moralno niža, nego da je moralno drukčija. Žena ne zna, posebno ne mlada dok je, da prosije mušku silnu krupnu neistinu, od sitne, škrte istine.
Ponesena lascivnim popjevkama koje na Mediteranu uvijek prethode Velikom postu, te perfidnim besplatnim vinom dijeljenim svuda u čast boginje Mimoze, Jana se tokom obalne Fešte opustila, preko mjere, i ljubila je, pod jednom tamarisovom raspusnom sjenom, svoga momka. Sve mu je vjerovala, što god je kazivao, i što nije, i vjerovala bi mu još da je rekao, sve, a ne samo ono između prevrelih februarskih poljubaca čime ju je toplio povazdan. More je tjeralo šljunak naprijed, potom nazad, kao formulu amora, kao strast, kao pristajanje i nepristajanje, kao Nemoj! i kao Hajde, mili!...
Da je sve minulo i da sve jednom prođe, kad i Fešta mimoza, Jana nije imala kad da porazmisli. Naročito bi jutrom bila slaba, dugo sama u kupatilu, često sa želucem u grlu, ali ocu nije ništa o svemu kazivala. Da se nešto dešava unutar njegova svijeta, stari je ribar po slutnjama znao, jer su sve komšijske zavjese bile razmaknute, i sve susjedne žene na oknu tik – bježale su čim bi ga vidjele gdje dolazi s biranim ribljim repovima u pletenoj košari.
Jano? Pile moje? Da nisi bolesna, kuku ocu? – Ne, nego sam prezdrava! – Blago meni, ako je tako.
Prvog dana Velikog posta ribar je zarana otišao na more. Bacio je mrežu s namjerom na nalovi nešto sardela, ako ih bude, možda pokojeg zalutalog noćnog lignja. Lignje su u zadnje skupocjene, računao je, možda bude, ako se sakupi, dosta novaca da Janu pošalje na više škole.
Poslije su kazivali Baošićani, ribari, u konobi »Parangal« da se nikad prije nije s mora začuo takovi muški krik. Otkako se u malom mjestu pamti. Otac je mrežom pokupio svoju krv, Janu. Pa su svi iz konobe pošli kući, odjenuli stajaće odijelo, i kamenim se stepenicama uputili bez riječi ka kući starog ribara.
Jana je živjela u šumi mimoza. Na baš premirisnom zalivskom mjestu, ljepotica.
Najljepša među pokojnicama.
Nikola Malović
