Pred baroknim Perastom, u srcu Bokokotorskog zaliva, 115 metara udaljeno od ostrva Sv. Đorđa nalazi se Gospa od Škrpjela. Zaštitnica pomoraca i ribara podignuta je 1630. godine. Prvobitni greben oko kojeg je nastalo ostrvo bio je samo škrti dar prirode, a sve ostalo stvorili su Peraštani tokom nekoliko desetina godina.
Zašto baš tu? Legendi ima nekoliko a prva je iz 15. vijeka i vezana za dječaka Marka.
Poznato je da su pomorci Majku Božju poistovjećivali sa svojom pravom. To je i bilo razumljivo, jer su mnogi kao djeca od oko 14 godina počinjali da plove. Rastanak su teško podnosili, pa su odrastali sa čežnjom za majčinom njegom, riječju i zaštitom. Fotografija nije bilo pa je na beskrajnim vodenim prostranstvima, sa unutrašnje strane škrinje, majčin lik zamjenjivao je lik Majke Božje.
Junak ove legenda mali Marko, sa brda kod Prevlake, otišao je na svoj pravi vjađo. Poslije napornog putovanja stigao je u prvu luku i bio opčinjen ikonom koju je ugledao kod uličnog prodavca slika. Majka Božja, podsjećala ga je na majku koja je ostala u Boki. Čežnjivo je gledao njen lik skrhan bolom jer nema novca da je kupi. Slučajno je naišao kapetan broda i vidjevši dječaka kako tužno posmatra ikonu, odluči da mu je kupi. Brod je nstavio plovidbu. Smjenjivale su se luke, prolazili mjeseci, da bi najzad došao dan povratka kući. Ikona Majke Božje pomogla mu je da preboli odvojenost od majke. Ali, pri povratku u Boku, prima tužnu vijest - majka mu je umrla. I, gle čuda, dogodilo se to istog dana kada je kupio ikonu. U znak zahvalnosti kaluđerima koji su mu sahranili majku, Marko je poklonio ikonu crkvi Arhanđela Mihaila na Prevlaci.
Baš u to vrijeme buknula je velika seljačka buna koja je ugušena u krvi, a Prevlaka je spaljena i razrušena. Srušena je i crkva, a knjige i ikone, koje nijesu izgorele završile su u moru. Uzalud su ljudi pokušavali da spasu ostatke svetinje, ali oluje i vjetrovi i slana voda uništili su sve što je odoljelo plamenu.
Predanje se nastavlja mnogo godina kasnije. Dva peraška ribara braća Mortišići, vraćajući se iz ribolova, vidjela su na malom grebenu, nadomak Persta, da nešto svjetli. Kad su se približili ugledali su ikonu sa likom Majke Božje. Odnijeli su je u Perast. Tako je narod odlučio da na tom mjestu podigne crkvu u Bogorodičinu čast. Ikona je bila neoštećena kada su je braća donijela u ckrvu. Iste noći je nestala, a sljedećih dana nađena na istom grebenu odakle je i uzeta. Nekoliko puta ribari su ikonu vraćali u ckrvu, ali je neobjašnjivo nestajala i čudom se pojavljivala na vrhu grebena. Peraštani su to shvatili kao neki znak sa neba i zavjetovali se da će, Bogorodici u čast, na tom mjestu sagraditi crkvu.
Tako je i bilo. Ljudi su počeli da nasipaju kamenjem more oko hridi. Uspjeli su da mu otmu oko tri hiljade metara kvadratnih i naprave ostrvo i na njemu sagrade crkvu.
Današnja crkva je najvećim dijelom nastala poslije 1667. godine, jer je svetilište očigledno nastradalo u velikom zemljotresu 1667. godine. Jednostavnih je proporcija, sastoji se od jednog broda i kapele koja je presvedena kupolom visokom 11m, rađenom u vizantijskom stilu. Veza sa barokom vidi se samo u obradi detalja, a tek izgradnjom okruglog zvonika (jedinstvenog po formi, čija struktura najvjerovatnije proizilazi iz odbrambene funkcije), crkva dobija izraziti barokni izgled.
Uz kupolu je knez Vicko Smecchia polovinom XVIII vijeka podigao prostranu terasu, ograđenu kamenom balustradom mletačko-renesansnog stila, na kojoj se nalazi i grb Smecchia, zapravo kazade Cizmai. Na vrhu ograde stepeništa nalazi se grb peraške opštine - krst koji drže dvije ruke, simbol hrišćanske solidarnosti u odbrani vjere.
Sa sjeveroistočne strane prema Perastu nalazi se čuvareva kuća, ćija fasada dobija konačnu baroknu formu u XVIII vijeku.
Na maloj pjaceti ispred crkve neobarokna fasada skriva tzv. Pomirdbenu dvoranu, gdje su Bokelji, u sijenci svetilišta, u miru mogli rješavati svoje lokalne sporove.
Posebno je interesantan kameni sto, sa kamenom pločom koju nose dva Titana, prislonjen na zapadnu fasadu crkve, rađen u tipično baroknom stilu.
Crkvu je oslikao Tripo Kokolja, slavni peraški slikar XVII vijeka. Na ulazu u samu crkvu nalazi se 68 baroknih uljanih slika.
Centralno postavljena na raskošnom oltaru od karskog mermera, djelo majstora iz Đenove Antuna Kapelana i njegovog sina Jerolima, je ikona Bogorodice najdragocjeniji predmet ovog svetilišta, djelo slikara Lovra Dobričevića. Dvije mermerne statue sa strana, lijeva svetog Ivana Evanđeliste i desna svetog Roka, djelo su mletačkog vajara Frančeska Gaia.
Dva niza slika duz zidova, u vidu friza, povezuje blistava kolekcija srebrnih (votivnih) - zavjetnih pločica, koje ispunjavaju i slobodne zidne površine na horu crkve. Ukupno ih ima oko 2000, i svaka predstavlja znak zahvalnosti Peraštana za pobjedu nad različitim teškoćama. Na desnom zidu nalazi se srebrni kovani reljef sa prikazom grada Perasta, dva ostrva i turskom vojskom koja napada grad - zajednički zavjet mještana u znak zahvalnosti za pobjedu nad Turcima 15. maja 1654. i rad je mletačkog zlatara Frančeka Kostadonia.
Iz bogatog nasljeđa izdvaja se poklon koji je crkvi i Bogorodici zavjetovala Jacinta Kunić - Mijović, bokeljska Penelopa. Čekajući svog muža dvadeset godina da se vrati sa dalekih putovanja, izvezla je zlatnim i srebrnim nitima i vlasima svoje kose sliku gornjeg dijela glavnog oltara crkve sa ikonom Svete Bogorodice. Na izvezenom liku vidljivi su radovi starenja žene, koja nikada nije gubila nadu da će opet vidjeti svoga muža. Njena plava kosa vremenom je gubila sjaj i boju, što se uočava na ikoni, jer je Jacinta izvezla svojom kosom - kosu Svete Bogorodice.
Svoju ljubav prema crkvi i ikoni nijesu iskazivali samo umjetnici, već i narod ovog kraja koji je davao zavjetne darove. Pomorci su prije odlaska na put obavezno posvećivali ovu crkvu, molili se za dobro putovanje pred čudotvornom ikonom. Bio je to cio ritual kojem su, pored pomorca koji se spremaona put, prisustvovali svi članovi njegove porodice sa sveštenicima. U znak zahvalosti, pomorci su sa dalekih putovanja donosili zavjetne darove, najskupocenije poklone - kineske vaze, porculan, zlato, srebro... To je danas bogata riznica raznih umjetničkih predmeta neprocjenjive vrijednosti.
Do danas se zadržao običaj pod nazivom Fašinada (od ital. Fascinare) da se na dan sv. Marije Magdalene, 22. jula, slavi početak izgradnje ostrva. Tada mladići u čamcima, okićenim zastavama i napunjenim kamenjem, veslaju do ostrva gdje bacaju kamenje simbolišući obnavljanje ostrva nastalog u čast Gospe, zaštitnice pomoraca.
Zašto baš tu? Legendi ima nekoliko a prva je iz 15. vijeka i vezana za dječaka Marka.
Poznato je da su pomorci Majku Božju poistovjećivali sa svojom pravom. To je i bilo razumljivo, jer su mnogi kao djeca od oko 14 godina počinjali da plove. Rastanak su teško podnosili, pa su odrastali sa čežnjom za majčinom njegom, riječju i zaštitom. Fotografija nije bilo pa je na beskrajnim vodenim prostranstvima, sa unutrašnje strane škrinje, majčin lik zamjenjivao je lik Majke Božje.
Junak ove legenda mali Marko, sa brda kod Prevlake, otišao je na svoj pravi vjađo. Poslije napornog putovanja stigao je u prvu luku i bio opčinjen ikonom koju je ugledao kod uličnog prodavca slika. Majka Božja, podsjećala ga je na majku koja je ostala u Boki. Čežnjivo je gledao njen lik skrhan bolom jer nema novca da je kupi. Slučajno je naišao kapetan broda i vidjevši dječaka kako tužno posmatra ikonu, odluči da mu je kupi. Brod je nstavio plovidbu. Smjenjivale su se luke, prolazili mjeseci, da bi najzad došao dan povratka kući. Ikona Majke Božje pomogla mu je da preboli odvojenost od majke. Ali, pri povratku u Boku, prima tužnu vijest - majka mu je umrla. I, gle čuda, dogodilo se to istog dana kada je kupio ikonu. U znak zahvalnosti kaluđerima koji su mu sahranili majku, Marko je poklonio ikonu crkvi Arhanđela Mihaila na Prevlaci.
Baš u to vrijeme buknula je velika seljačka buna koja je ugušena u krvi, a Prevlaka je spaljena i razrušena. Srušena je i crkva, a knjige i ikone, koje nijesu izgorele završile su u moru. Uzalud su ljudi pokušavali da spasu ostatke svetinje, ali oluje i vjetrovi i slana voda uništili su sve što je odoljelo plamenu.
Predanje se nastavlja mnogo godina kasnije. Dva peraška ribara braća Mortišići, vraćajući se iz ribolova, vidjela su na malom grebenu, nadomak Persta, da nešto svjetli. Kad su se približili ugledali su ikonu sa likom Majke Božje. Odnijeli su je u Perast. Tako je narod odlučio da na tom mjestu podigne crkvu u Bogorodičinu čast. Ikona je bila neoštećena kada su je braća donijela u ckrvu. Iste noći je nestala, a sljedećih dana nađena na istom grebenu odakle je i uzeta. Nekoliko puta ribari su ikonu vraćali u ckrvu, ali je neobjašnjivo nestajala i čudom se pojavljivala na vrhu grebena. Peraštani su to shvatili kao neki znak sa neba i zavjetovali se da će, Bogorodici u čast, na tom mjestu sagraditi crkvu.
Tako je i bilo. Ljudi su počeli da nasipaju kamenjem more oko hridi. Uspjeli su da mu otmu oko tri hiljade metara kvadratnih i naprave ostrvo i na njemu sagrade crkvu.
Današnja crkva je najvećim dijelom nastala poslije 1667. godine, jer je svetilište očigledno nastradalo u velikom zemljotresu 1667. godine. Jednostavnih je proporcija, sastoji se od jednog broda i kapele koja je presvedena kupolom visokom 11m, rađenom u vizantijskom stilu. Veza sa barokom vidi se samo u obradi detalja, a tek izgradnjom okruglog zvonika (jedinstvenog po formi, čija struktura najvjerovatnije proizilazi iz odbrambene funkcije), crkva dobija izraziti barokni izgled.
Uz kupolu je knez Vicko Smecchia polovinom XVIII vijeka podigao prostranu terasu, ograđenu kamenom balustradom mletačko-renesansnog stila, na kojoj se nalazi i grb Smecchia, zapravo kazade Cizmai. Na vrhu ograde stepeništa nalazi se grb peraške opštine - krst koji drže dvije ruke, simbol hrišćanske solidarnosti u odbrani vjere.
Sa sjeveroistočne strane prema Perastu nalazi se čuvareva kuća, ćija fasada dobija konačnu baroknu formu u XVIII vijeku.
Na maloj pjaceti ispred crkve neobarokna fasada skriva tzv. Pomirdbenu dvoranu, gdje su Bokelji, u sijenci svetilišta, u miru mogli rješavati svoje lokalne sporove.
Posebno je interesantan kameni sto, sa kamenom pločom koju nose dva Titana, prislonjen na zapadnu fasadu crkve, rađen u tipično baroknom stilu.
Crkvu je oslikao Tripo Kokolja, slavni peraški slikar XVII vijeka. Na ulazu u samu crkvu nalazi se 68 baroknih uljanih slika.
Centralno postavljena na raskošnom oltaru od karskog mermera, djelo majstora iz Đenove Antuna Kapelana i njegovog sina Jerolima, je ikona Bogorodice najdragocjeniji predmet ovog svetilišta, djelo slikara Lovra Dobričevića. Dvije mermerne statue sa strana, lijeva svetog Ivana Evanđeliste i desna svetog Roka, djelo su mletačkog vajara Frančeska Gaia.
Dva niza slika duz zidova, u vidu friza, povezuje blistava kolekcija srebrnih (votivnih) - zavjetnih pločica, koje ispunjavaju i slobodne zidne površine na horu crkve. Ukupno ih ima oko 2000, i svaka predstavlja znak zahvalnosti Peraštana za pobjedu nad različitim teškoćama. Na desnom zidu nalazi se srebrni kovani reljef sa prikazom grada Perasta, dva ostrva i turskom vojskom koja napada grad - zajednički zavjet mještana u znak zahvalnosti za pobjedu nad Turcima 15. maja 1654. i rad je mletačkog zlatara Frančeka Kostadonia.
Iz bogatog nasljeđa izdvaja se poklon koji je crkvi i Bogorodici zavjetovala Jacinta Kunić - Mijović, bokeljska Penelopa. Čekajući svog muža dvadeset godina da se vrati sa dalekih putovanja, izvezla je zlatnim i srebrnim nitima i vlasima svoje kose sliku gornjeg dijela glavnog oltara crkve sa ikonom Svete Bogorodice. Na izvezenom liku vidljivi su radovi starenja žene, koja nikada nije gubila nadu da će opet vidjeti svoga muža. Njena plava kosa vremenom je gubila sjaj i boju, što se uočava na ikoni, jer je Jacinta izvezla svojom kosom - kosu Svete Bogorodice.
Svoju ljubav prema crkvi i ikoni nijesu iskazivali samo umjetnici, već i narod ovog kraja koji je davao zavjetne darove. Pomorci su prije odlaska na put obavezno posvećivali ovu crkvu, molili se za dobro putovanje pred čudotvornom ikonom. Bio je to cio ritual kojem su, pored pomorca koji se spremaona put, prisustvovali svi članovi njegove porodice sa sveštenicima. U znak zahvalosti, pomorci su sa dalekih putovanja donosili zavjetne darove, najskupocenije poklone - kineske vaze, porculan, zlato, srebro... To je danas bogata riznica raznih umjetničkih predmeta neprocjenjive vrijednosti.
Do danas se zadržao običaj pod nazivom Fašinada (od ital. Fascinare) da se na dan sv. Marije Magdalene, 22. jula, slavi početak izgradnje ostrva. Tada mladići u čamcima, okićenim zastavama i napunjenim kamenjem, veslaju do ostrva gdje bacaju kamenje simbolišući obnavljanje ostrva nastalog u čast Gospe, zaštitnice pomoraca.
Нема коментара:
Постави коментар