DAH DUGE

Kistom svog srca na platno moje duše nanosiš paletu 

i plavom bojom oslikavaš beskrajni oblik dubina, 

sanjariš i u sebi me smirenjem svoga bića stapaš, 

neustrašiva plava ptico u beskonačnost sna dolaziš. 

Ljudskom zelenom bojom umiruješ nemir mojih voda, 

s njom, obnavljas i čistis uzdrhtale prozirne valove, 

kao rajske biljke donosiš proplanku rascvjetali mir, 

uspinješ u slavlje moj život osvjezavajućom snagom nade.

Začet u tvojoj bjelini, otkrivam milost svih osjećaja, 

iznosiš me preobraženim smislom horizontima dana, 

istokom moje duše budiš sjaj sunca vrhom razuma, 

auerolom ponovnog radjanja kušas krilom prepelice. 

Zemlja ti je dom, smedja i topla, čvrsta poput majke, 

imaš savršenstvo brazde i plodnost nepreglednih njiva, 

izvorištem života iz njih izlazis i nudiš odricanjem tuge, 

pa me zoveš i prihvaćaš u njedra predivnih uzvisina. 

Tu me znansvenošću crvene vatre osvajas i primaš u sebe, 

strašću vjetrova prislanjaš uz besmrtnost iskrene sreće, 

kao sunčevu zraku izdvajaš medju svoja rumena bedra, 

da tvojim toplim rumenilom uživam i plovim zauvijek. 

Ti si dah duge, početak svjetlosti i glasnik mog obnavljanja, 

ti si vitki most izmedju zemlje moga srca i neba moje duše, 

tvoje se jake boje okvirom mog bića nježno i toplo razljevaju, 

i ja se vječno prepuštam njihovom veličanstvenom skladu.

Zal Koop