Kristina

Kristina, znaš li kako je

kad mornar otplovi

na daleka mora,

a ne uzme sve šta mu treba?

Takav je i život.

Nikad nam nije onako kako zamišljamo da bude.

Zbog toga postoje male radosti,

a mi smo dio njih.

A tuga,

tuga dođe sama od sebe,

kao voda u cipele,

kao vuk u Liku.

Niko je ne zove.

Nek si mi dobro,

dobra Kristina!

Grgoljamo se mladi,

a već iznemogli,

pomalo nam životi

liče na umjetnost,

one slike koje niko ne gleda

ili krajputaši

upadamo u oči.

Bježimo od rutine,

gušimo se u sivilu,

krila nam sporo rastu.

Ne poletjeti,

ne znači zakasniti

već ostati u pristaništu želja

i gorjrti od samopouzdanja,

da znamo šta je utjeha.

Ljubav.

Stoji visoko iznad nas

i gleda nas pravo u oči,

zato nam trebaju krila,

da letimo iznad zvijezda

i obasipamo radošću

sve one koje volimo.

O, draga Kristina,

i ova noć koja se uselila u nas

ne izlazi,

razmješta se,sve mi se čini kao da će se nastaniti.

Neka je.

Teško će se ona naviknuti na dobro.

U nama kulja svjetlo.

Ilija Šaula ILY ♥