"Davno, na samom početku vremena, nebo, zemlja i more bili su u harmoniji. Sva su stvorenja živjela skladom Stvoritelja. Legende koje su ostale iz tog doba, govore kako je janje ležalo uz lava, ni jedno biće nije znalo za patnju i bol. Raj, bio je to raj.
Jednog dana, nenadano, biće nebesko, anđeo, pobuni se protiv te predivnosti, povede za sobom druge anđele, povede i čoveka. Ravnoteža se poremetila, delo svjetla počelo je tonuti u tamu. Svet je postao mesto, gde je svako svakom neprijatelj, životinje su se okrenule jedna protiv druge, patnja i bol tekli su u potocima. Živeli su ne mareći za vrstu i rod.
Zemljom su se proširile nove spodobe. Jedna od njih sam i ja. Moj rod je nastao tih dana, niti sam riba niti žena. Ne pripadam ni kopnu ni moru a od kopna sam i mora satkana. Stvoritelj je videvši što se događa odlučio svet potopiti. Samo šteta je već bila napravljena, neprijateljstva i promene nisu nestale. Potop je bio strašan, mnogi su u njemu nestali. Moj rod je preživio samo zahvaljujući veštini plivanja.
Od tada je mnogo vremena prošlo. Mi, morske sirene proklete smo ostale, na granici dva sveta. Od ljudi smo se skrivali jer su nas proganjali, od riba smo bežali, jer nas nikad kao svoje nisu prihvatili. Ponekad u meni bukne želja da postanem žena ljudskog roda, a opet na dane, želela bih biti predivna riba. Tužan je to osećaj kad znaš da ni jednom svetu ne pripadaš. Znaš galebe, mi sirene ne možemo imati decu. Kako smo stvorene u ono doba, takve smo, osuđene da večno ostanemo proklete, ni spokoj smrti nije nam dat.
Eh..., uzdahne i nastavi. Ali ima jedna nada, ima nešto što će promijeniti ovaj svijet. Jednom smo se mi sirene, uputile na put s jednog kraja Sredozemlja na drugi, više nismo imali gde se skriti od ljudi. Sećam se ko i danas, sunce je rumenilo zalazom, ni oblačka na nebu nije bilo. Tek što je noć počela padati, vetar se silni podigao, more valovima uznemirilo, nebo zatvorilo.
Prepadnute tom naglom promenom, stisnule smo se jedna uz drugu i u neverici promatrali što se oko nas događa. U svoj toj tami, meni se učini da nedaleko od nas vidim svetlo. Pomislih da je to svetlo s kopna, iako sam znala da kopno ne bi smelo biti već tako blizu.
Pokažem ostalim sirenama u smeru svetla i bez puno razmišljanja zaplivasmo ka njemu. Što smo bliže bili tom svetlu to je u meni sve više rastao osećaj straha da to nije ono što sam ja mislila. I stvarno. Kad smo došle sasvim blizu, nismo mogle verovati svojim očima. Izgledale smo valjda isto kao i ti galebe, kad si me danas ugledao.
Svetlost koju smo videle nije bilo svetlo s kopna, već svetlosna kugla koja je stajala na površini mora, a u središtu te pojave, čovek. Čovek koji je hodao po moru. Najčudnije od svega je bilo to, što je more pod njim i u njegovoj neposrednoj blizini bilo mirno kao ulje. U istom mahu kad smo se instinktivno dale u beg, začule smo smirujući glas: "Sirene, sirene, ne bojte se, priđite, dođite da vam podarim mir."
Kao opijene njegovim glasom, mimo htjenja, zaputimo se u pravcu svijetlosti. Kad smo došle sasvim blizu, toliko blizu da je svijetlost i nas obasjala, ugledala sam mu lice. Lice satkano mirnoćom, lice u istom trenutku radosno i tužno, lice puno topline. Onog trena kad sam ga pogledala u oči osjetila sam kao da nemam tijela, kao da nisam ni riba ni žena, već jednostavno dio beskrajne svijetlosti.
Njegov se glas prospe među nas: "Ne bojte se. Nisam došao da vam naudim. Došao sam vam doneti radosnu vest. Ja sam sin Onoga koji je početak i kraj svega što postoji. Na ovaj svet me poslao da svim bićima objavim Njegov naum. Ovo su Njegove reči: « Među ljudima pronađi one koji su se voljni menjati, koji su voljni pomoći drugima da se menjaju. Isto tako i svim drugim bićima prenesi moju odluku da neću još dugo puštati uništavanje svoga dela. Tebe sine moj šaljem, da budeš živa reč, da im pokažeš put u novi raj, u koji će stići samo novi ljudi, nove životinje, obnovljene duše.»
Vas sam moje sirene odabrao da budete glasnik Njegove poruke među morskim bićima, ribama, pticama što od mora i u moru žive. Na dan kad će On, svijet promijeniti, srest ćemo se opet, i tad će vas osloboditi vašeg prokletstva. One koje požele biti ribe, one koje požele biti žene, uslišene će biti. A sad idem među ljude i na svoju poslednju misiju zbog koje sam došao u vaš svet."
U to se pojavi brodica puna ljudi koji su panično pokušavali sačuvati ravnotežu na podivljalim valovima. "Učitelju, učitelju, pomagaj, spasi nas", vikali su kad ugledaše čoveka što po moru je hodao. On im se pridruži i tog trena oluja je prestala.
Mi smo ostale u tišini, svaka u svoji mislima i do jedna prihvatismo biti Njegovi glasnici. Eto galebe moj, to je priča koju sam ti došla ispričati, ne zbog obaveze već zbog iskrene radosti širenja viesti da će zemlja jednom, opet biti raj.
Ja sam sklopio oči i u suzama priznao. "Tog je čoveka, moj bivši ljudski rod ubio, tog sam čoveka i ja izdao. Danas kad sam galeb, kad sam toliku promenu od čoveka do ptice napravio, znam koliko nas On ljubi."
"Da galebe", reče sirena."I zapamti riječi Onoga što po vodi hoda. Ptice nebeske niti siju niti žanju, a otac moj ih hrani. Ostaj mi dobro galebe moj, ptico nebeska. Vidimo se ponovno u raju." Osmehne se, klizne tiho u more i nestane u dubini.
Dugo sam te večeri ostao budan stojeći na žalu. Nisam imao snage niti do postelje odleteti. Zaspao sam tik uz more i kad me je prva jutarnji zrak sunca probudila nisam znao je li sirena bila stvarno tu ili tek san."
Super interesantno
ОдговориИзбриши