Bio je to divan pas, lutao je ulicama i svi su ga voleli. Bio je umiljat i srećan, pripadao je svima nama, celom gradu. Uvek nežan i mio, uvek zahvalan za hranu i pažnju koju je dobijao. Onda ga je neko pokupio sa ulice, uzeo samo za sebe, vezao i zauvek prikovao za jedno mesto. Pas je mesecima cvilio, molio gazdu da ga pusti, bar noću ali ovaj nije mario za njega. Kada bi mu dosadilo zavijanje gazda bi ga samo prebio i sve se završavalo na tome.
Godine su prolazile i prolaze a to više nije isti pas, sada laje na sve oko sebe, reži na prolaznike, na komšije, na automobile. Od bezopasnog anđela pretvorio se u krvoločnu zver. Reži i laje na sve što ne razume i na sve što prevazilazi dužinu njegovih lanaca. I što je najgore ne shvata da je problem u lancima koji ga vežu za jedno mesto a ne u onom što ga okržuje.
Ne laje jedino na svog gazdu koji ga hrani i ponekad pomiluje. A ne laje ni na gazdinu decu koja ga nikada nisu nahranila, ni pomilovala, samo nezainteresovano prolaze pokraj njega…
Tako je i sa ljudima, dokle god sanjaju, dokle god imaju nadu i veru u novo – njima su svi prijatelji, otvoreni su prema svetu i u svemu vide bar delić ljudskog. Čim se ograniče na nešto, sazidaju se u okvire i počinju da laju na sve oko sebe što ne razumeju, na sve što im je strano. U svemu vide opasnost, sve je uporeno protiv njih. Ugrizli bi sve što ih dovodi u pitanje.
Selimović je bio u pravu, čovek nije drvo, vezanost je njegova nesreća.
Ili što reče Isidora Sekulić – “Što ne odoh, nekuda, u beli svet, pa da slugujem do groba ali da ne gledam očima šor i komšiluk. Veći su i od Boga i od cara! Šta oni hoće, u čemu se slože, to i bude. Ali šta vredi sad o tome govoriti. Prođe najbolja mladost. Gde je koza vezana, tu ima i da pase…”
I zaista, gde smo vezani tu ćemo i da pasemo…
Ali zapamtite, ne treba menjati ljude već zbaciti lance kojima su okovani! Čovek je ono što se u njemu razvije.
Stefan Simić
Godine su prolazile i prolaze a to više nije isti pas, sada laje na sve oko sebe, reži na prolaznike, na komšije, na automobile. Od bezopasnog anđela pretvorio se u krvoločnu zver. Reži i laje na sve što ne razume i na sve što prevazilazi dužinu njegovih lanaca. I što je najgore ne shvata da je problem u lancima koji ga vežu za jedno mesto a ne u onom što ga okržuje.
Ne laje jedino na svog gazdu koji ga hrani i ponekad pomiluje. A ne laje ni na gazdinu decu koja ga nikada nisu nahranila, ni pomilovala, samo nezainteresovano prolaze pokraj njega…
Tako je i sa ljudima, dokle god sanjaju, dokle god imaju nadu i veru u novo – njima su svi prijatelji, otvoreni su prema svetu i u svemu vide bar delić ljudskog. Čim se ograniče na nešto, sazidaju se u okvire i počinju da laju na sve oko sebe što ne razumeju, na sve što im je strano. U svemu vide opasnost, sve je uporeno protiv njih. Ugrizli bi sve što ih dovodi u pitanje.
Selimović je bio u pravu, čovek nije drvo, vezanost je njegova nesreća.
Ili što reče Isidora Sekulić – “Što ne odoh, nekuda, u beli svet, pa da slugujem do groba ali da ne gledam očima šor i komšiluk. Veći su i od Boga i od cara! Šta oni hoće, u čemu se slože, to i bude. Ali šta vredi sad o tome govoriti. Prođe najbolja mladost. Gde je koza vezana, tu ima i da pase…”
I zaista, gde smo vezani tu ćemo i da pasemo…
Ali zapamtite, ne treba menjati ljude već zbaciti lance kojima su okovani! Čovek je ono što se u njemu razvije.
Stefan Simić
Нема коментара:
Постави коментар