"Prava ljubav – večito pitanje, dilema, nesigurnost, vera i nevera, potreba za dokazom…
Nadu da ovakva ljubav postoji uliva nam svakako životna priča Ive Andrića, jedinog Nobelovca sa naših prostora, samotnjaka u svim biografijama, velikana kakvog skoro nećemo imati, čoveka koji je 30 godina voleo i čekao jednu ženu.
U njegovim književnim delima srećemo lepezu ženskih likova, seoskih i gradskih devojaka, gospođa i kontesa, ali samo jedna od svih njih je “Jelena, žena koje nema”- pripovetka bez fabule, u kojoj je Andrić izneo osećanja za koja niko nije slutio da zaista postoje duboko u njemu. Svi su mislili da je Jelena samo plod piščeve mašte, ne sluteći pravu bujicu osećanja čoveka koji zaista dugo i iskreno voli jednu ženu koja ne može biti njegova – pa je zato nema.
"Ali, proleće je. Opet proleće. Bogat sam, miran, i mogu da čekam. Da, ničeg nije bilo i ničeg nema, jasnog sigurnog, ali ništa nije ni izgubljeno ili isključeno, nepovratno i potpuno. Znam da u svetu ima mnogo napola otvorenih prozora u koje kuca prolećni vetrić, sunčevih odblesaka na metalu i u vodi, praznih sedišta u kupeima, ustalasanih povorki i obasjanih lica u prolazu. Slutim i hiljade drugih nepoznatih mogućnosti i prilika. Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje nema. Samo da ne prestanem da je iščekujem!"
Andrić, poznat po svojoj zatvorenosti, dugi niz godina je bio ljubomorni čuvar svoje tajne. Neki su ga smatrali samotnjakom, ne znajući da je bio zaljubljen u Milicu Babić-Jovanović (kostimografkinja Narodnog pozorišta u Beogradu), ženu svog prijatelja Nenada Jovanovića (novinar i prevodilac), ženu kojoj se nije nadao, ženu koju nema ali koja, kao plod njegove mašte, često dolazi kod njega na raznim mestima, u raznim situacijama, daleka, divna, nedostižna!
Kao da se pridržavao čuvene misli Bernarda Šoa: “Ni jednu tajnu nećete bolje sačuvati od one o kojoj svako nagadja”, svakodnevno joj je pisao pisma koja je slao na adrese gde ona tek treba da stigne, kako bi je pošta dočekala i iznenadila. Sve do smrti Nenada Jovanovića, Andrić svoja pisma uvek počinje sa: “Dragi prijatelji,” i svako potpisuje nadimkom koji mu je Milica dala pre jednog njegovog polaska na put – Mandarin. Ovakav način ljubavne igre prihvatila je i ona. Ne nadajući se ničemu, strpljivo je čekao. “Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje nema. Samo da ne prestanem da je iščekujem!”
Nenad umire 1957. godine i tada nastupa period nepodnošljivog ljubavnog jada zakletog neženje koji više ne može i neće da živi bez nje, pozorišne slikarke (kako je imao običaj da je zove). Godinu i po dana kasnije (1958) su se venčali. Tek tada je priznao da je pišući priču “Jelena, žena koje nema” imao na umu svoju sadašnju suprugu. U prilog tome da je njegova ljubav prema njoj bila prava, iskrena i snažna, ona koja raste od jutra prema večeri, ona koje je više danas nego juče a mnogo manje nego sutra, govori podatak da sada već oženjen, šezdesetogodišnji Andrić nastavlja sa svojih putovanja da piše ljubavna pisma u kojima se, poput nestašnog dečaka, udvara svojoj supruzi Milici.
Vest da je roman “Na Drini ćuprija” ocenjen kao remek-delo jugoslovenske književnosti, i da je njegov autor dobio Nobelovu nagradu, je stigla ubrzo nakon toga (1961).U raskošno plavoj balskoj haljini Milica Babić-Andrić je prisustvovala ceremoniji uručenja ove velike nagrade svom mužu – Ivi Andriću, dok ih je orkestar pratio sevdalinkom “Kad ja podoh na Bembašu”.
Poslovica kaže: “Ni jedna prava sreća ne traje dugo, svaka je kratkotrajna.” Milica je posle duge i teške bolesti, preminula 1968. godine. On ju je voleo i posle njene smrti. Evo šta je zabeležio:“Sada vidim – naša je sudbina da sagorimo. Uvek sam tako osećao svet i sebe u njemu, iako nisam uvek imao snage ni mogućnosti da toj istini pogledam u oči i da je mirno prihvatim. Sad, kad je sve dobro moje u jednom trenu izgorelo, vidim jasno: sve što se na zemlji rađa i pod suncem živi ide tim putem. I tome ne treba tražiti razloga, smisla ni objašnjenja.” Te reči su mu pomogle da podnese ogromnu prazninu koja ga je razdirala do kraja života..."
Nadu da ovakva ljubav postoji uliva nam svakako životna priča Ive Andrića, jedinog Nobelovca sa naših prostora, samotnjaka u svim biografijama, velikana kakvog skoro nećemo imati, čoveka koji je 30 godina voleo i čekao jednu ženu.
U njegovim književnim delima srećemo lepezu ženskih likova, seoskih i gradskih devojaka, gospođa i kontesa, ali samo jedna od svih njih je “Jelena, žena koje nema”- pripovetka bez fabule, u kojoj je Andrić izneo osećanja za koja niko nije slutio da zaista postoje duboko u njemu. Svi su mislili da je Jelena samo plod piščeve mašte, ne sluteći pravu bujicu osećanja čoveka koji zaista dugo i iskreno voli jednu ženu koja ne može biti njegova – pa je zato nema.
"Ali, proleće je. Opet proleće. Bogat sam, miran, i mogu da čekam. Da, ničeg nije bilo i ničeg nema, jasnog sigurnog, ali ništa nije ni izgubljeno ili isključeno, nepovratno i potpuno. Znam da u svetu ima mnogo napola otvorenih prozora u koje kuca prolećni vetrić, sunčevih odblesaka na metalu i u vodi, praznih sedišta u kupeima, ustalasanih povorki i obasjanih lica u prolazu. Slutim i hiljade drugih nepoznatih mogućnosti i prilika. Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje nema. Samo da ne prestanem da je iščekujem!"
Andrić, poznat po svojoj zatvorenosti, dugi niz godina je bio ljubomorni čuvar svoje tajne. Neki su ga smatrali samotnjakom, ne znajući da je bio zaljubljen u Milicu Babić-Jovanović (kostimografkinja Narodnog pozorišta u Beogradu), ženu svog prijatelja Nenada Jovanovića (novinar i prevodilac), ženu kojoj se nije nadao, ženu koju nema ali koja, kao plod njegove mašte, često dolazi kod njega na raznim mestima, u raznim situacijama, daleka, divna, nedostižna!
Kao da se pridržavao čuvene misli Bernarda Šoa: “Ni jednu tajnu nećete bolje sačuvati od one o kojoj svako nagadja”, svakodnevno joj je pisao pisma koja je slao na adrese gde ona tek treba da stigne, kako bi je pošta dočekala i iznenadila. Sve do smrti Nenada Jovanovića, Andrić svoja pisma uvek počinje sa: “Dragi prijatelji,” i svako potpisuje nadimkom koji mu je Milica dala pre jednog njegovog polaska na put – Mandarin. Ovakav način ljubavne igre prihvatila je i ona. Ne nadajući se ničemu, strpljivo je čekao. “Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje nema. Samo da ne prestanem da je iščekujem!”
Nenad umire 1957. godine i tada nastupa period nepodnošljivog ljubavnog jada zakletog neženje koji više ne može i neće da živi bez nje, pozorišne slikarke (kako je imao običaj da je zove). Godinu i po dana kasnije (1958) su se venčali. Tek tada je priznao da je pišući priču “Jelena, žena koje nema” imao na umu svoju sadašnju suprugu. U prilog tome da je njegova ljubav prema njoj bila prava, iskrena i snažna, ona koja raste od jutra prema večeri, ona koje je više danas nego juče a mnogo manje nego sutra, govori podatak da sada već oženjen, šezdesetogodišnji Andrić nastavlja sa svojih putovanja da piše ljubavna pisma u kojima se, poput nestašnog dečaka, udvara svojoj supruzi Milici.
Vest da je roman “Na Drini ćuprija” ocenjen kao remek-delo jugoslovenske književnosti, i da je njegov autor dobio Nobelovu nagradu, je stigla ubrzo nakon toga (1961).U raskošno plavoj balskoj haljini Milica Babić-Andrić je prisustvovala ceremoniji uručenja ove velike nagrade svom mužu – Ivi Andriću, dok ih je orkestar pratio sevdalinkom “Kad ja podoh na Bembašu”.
Poslovica kaže: “Ni jedna prava sreća ne traje dugo, svaka je kratkotrajna.” Milica je posle duge i teške bolesti, preminula 1968. godine. On ju je voleo i posle njene smrti. Evo šta je zabeležio:“Sada vidim – naša je sudbina da sagorimo. Uvek sam tako osećao svet i sebe u njemu, iako nisam uvek imao snage ni mogućnosti da toj istini pogledam u oči i da je mirno prihvatim. Sad, kad je sve dobro moje u jednom trenu izgorelo, vidim jasno: sve što se na zemlji rađa i pod suncem živi ide tim putem. I tome ne treba tražiti razloga, smisla ni objašnjenja.” Te reči su mu pomogle da podnese ogromnu prazninu koja ga je razdirala do kraja života..."
Нема коментара:
Постави коментар