UZVRATITI POLJUBAC

Možda se zaista nad kolijevku svakog novorođenog bića nagne anđeo, i utisne malenom stvorenju poljubac. 
I taj poljubac sraste s bićem, upije se u njega i biva njegovom ljudskom sudbinom. Tako je već od početku određeno " Ti si duša majke i tvoja će radost biti da hraniš i njeguješ, ti si duša učitelja, i svjetlo znanja prenositi ćeš drugima. 
Ti ćeš liječiti, a ti iz srušenog graditi novo, ti ćeš biti putnik koji vječito traga za nedostižnim, ti ćeš dobiti bolesno tijelo ali duh jak i čvrst. A ti ćeš jednostavno patiti da one koji su oko tebe poučiš strpljenu i ljubavi..."

I zatim krene život, s borbama, radostima i dinamikom vječite promjene, da bi se tek negdje na polovici puta, u zreloj dobi počeo nazirati taj anđeoski poljubac.
Kao osnova tapiserije koje nosi životno tkanje, a nevidljiva je.
Vidi se vanjska slika, lijepa ili manje lijepa; posao koji netko radi, obitelj, uspjeh ili neuspjeh, porok ili strast… ali osnova iz koje sve nastaje, ključ nečije osobnosti i sudbine, oni bivaju vidljivi tek kad za to sazre vrijeme, a čovjek počne razmišljati o sebi.

Jer onoj čija je sudbina da „liječi“ ne mora nužno imati profesiju liječnika, a hraniti može i „majka“ koja nikad nije iskusila stvarno majčinstvo.
Sudbina koju je nekom udahnuo anđeo ponavlja se kao uzorak u ornamentu, toliko dugo dok ne postane jasna i vidljiva.
I tek tada je moguće zrelo prihvatiti dar.

Prestati s frustracijama zbog onog za čim žudim, a ne mogu to imati ma kakav trud uložila. Što ako mi je to od početka namijenjeno kao čežnja, a ne kao ispunjenje?
Jer ispunjenje bi me možda zadovoljilo i prigušilo, a čežnja je vatra koja nosi dalje.
Možda je stoga upravo čežnja moj put?
Pa kad se napokon razazna uzorak ili lajtmotiv nečijeg života, to ne znači da treba odustati, naprotiv.
Samo se treba opustiti, prestati udarati glavom o zidove, ploviti protiv vjetra, grčiti se i opirati, ustrajati u nemogućim vezama, očajavati zbog poslova koji nikako ne uspijevaju.
Prestati gledati svaki neuspjeh kao životni poraz.
Opustiti se i otpustiti stvari, teći meko, poput vode.
Raširenih ruku, s povjerenjem, pa kako bude.
Mislim da upravo to znači uzvratiti poljubac anđelu.
Prihvatiti svoju sudbinu.

Edit Glavurtić