Ponekad se čini da više trpimo život nego što ga vodimo. Pritom sve više gubimo osjećaj za veličinu svih onih mogućnosti za koje
smo nekada vjerovali da su tek pred nama. Snovi se polako ruše i rasplinjavaju, a nagomilani problemi nam slabe tijelo, zatrpavaju
dušu i truju dah. Nekadašnje istine i nepomjerljiva uporišta se šokantno izobličavaju i pretvaraju u svoju suprotnost, dok laž i ružnoća osvajaju mjesto nekada rezervisano za romantične ideale Ljepote. Kao da ne osjećamo dovoljno tlo pod nogama, ali ni onu ljekovitu, iscjeljiteljsku mjeru radosti u srcu. Ni zvjezdano nebo nad nama, niti onaj spasonosni moralni zakon u nama ne djeluju onako i onoliko koliko nam je potrebno.
Ali, kao uvijek, spasonosni pravci se pojavljuju upravo onda kada ih više ne očekujete, kada se učini da više nade nema. Jer tek kada nam konačno propadnu sva ona naša ovozemaljska, nevješta i nadobudna rešenja, tada stupamo tamo odakle se sve može popraviti, ponovo oživjeti i srećno obnoviti.Umjesto komplikovanih skalamerija (po pravilu neupotrebljivih)" životnih filozofija", ostajemo sami sa sobom, pred konačnom istinom suštinskog smisla našeg postojanja. Samo se tu može djelovati. Samo se tako može povratiti nada. Kao da nijesmo shvatili da se rešenje naših problema krije u nama samima.
" Jer sve se bitke vode na poprištu našega srca." I tu treba samo da ponovo razvijemo ona dva svoja nevidljiva psihološka krila: ono VEDRE BEZBRIŽNOSTI i ono MISTIČNE UZVIŠENOSTI, pa će se sve veoma brzo opet vratiti na svoje mjesto. Vedrinom čuvamo jednu, osjećanjem tajnovite uzvišenosti - onu drugu polovinu naše izranavljene, tragično uznemirene duše. Kao ptice i Anđeli, ni mi ne možemo letjeti ako imamo samo jedno (ili nijedno) od ova dva krila neophodna za srećan i siguran slobodni let.
I ova formula je tu stvarno jednostavna. Ko god nam pomaže da ponovo prepoznamo ova svoja nevidljiva krila, on nam je prijatelj. A ko god nam ometa ovaj preobražaj, taj nam je neprijatelj. Jedni nam jačaju samopouzdanje i čuvaju šansu novog početka, dok nam drugi samo slabe volju i sjeku krila. Zato dobro načuljite svoja čula, smirite duh i nadahnite dušu. Probajte da osjetite koliko je samo lakše i ljepše živjeti po svojoj sopstvenoj mjeri, leteći iznad površine stvari.
Budite VEDRI! Postanite BEZBRIŽNI! Otkrivajte i čuvajte sve tajne koje vam padnu na dohvat ruke! Osjetite UZVIŠENOST , uživajte bez nepotrebnih razmišljanja o stvarima koje ne možete promjeniti ni popraviti! Pomješajte sva svoja čula, obucite se najljepše, ponesite sa sobom poneku od najmudrijih ikada izrečenih i napisanih knjiga, a na lice stavite vaš najsigurniji i najljepši osmijeh.
I, zapamtite, jednom zauvjek - nemojte se plašiti, ničega i nikoga! Krenite pravo u susret svome strahu. Odbacite netražene savjete. Probajte da živite, zaista. . .
Dragoslav Bokan
smo nekada vjerovali da su tek pred nama. Snovi se polako ruše i rasplinjavaju, a nagomilani problemi nam slabe tijelo, zatrpavaju
dušu i truju dah. Nekadašnje istine i nepomjerljiva uporišta se šokantno izobličavaju i pretvaraju u svoju suprotnost, dok laž i ružnoća osvajaju mjesto nekada rezervisano za romantične ideale Ljepote. Kao da ne osjećamo dovoljno tlo pod nogama, ali ni onu ljekovitu, iscjeljiteljsku mjeru radosti u srcu. Ni zvjezdano nebo nad nama, niti onaj spasonosni moralni zakon u nama ne djeluju onako i onoliko koliko nam je potrebno.
Ali, kao uvijek, spasonosni pravci se pojavljuju upravo onda kada ih više ne očekujete, kada se učini da više nade nema. Jer tek kada nam konačno propadnu sva ona naša ovozemaljska, nevješta i nadobudna rešenja, tada stupamo tamo odakle se sve može popraviti, ponovo oživjeti i srećno obnoviti.Umjesto komplikovanih skalamerija (po pravilu neupotrebljivih)" životnih filozofija", ostajemo sami sa sobom, pred konačnom istinom suštinskog smisla našeg postojanja. Samo se tu može djelovati. Samo se tako može povratiti nada. Kao da nijesmo shvatili da se rešenje naših problema krije u nama samima.
" Jer sve se bitke vode na poprištu našega srca." I tu treba samo da ponovo razvijemo ona dva svoja nevidljiva psihološka krila: ono VEDRE BEZBRIŽNOSTI i ono MISTIČNE UZVIŠENOSTI, pa će se sve veoma brzo opet vratiti na svoje mjesto. Vedrinom čuvamo jednu, osjećanjem tajnovite uzvišenosti - onu drugu polovinu naše izranavljene, tragično uznemirene duše. Kao ptice i Anđeli, ni mi ne možemo letjeti ako imamo samo jedno (ili nijedno) od ova dva krila neophodna za srećan i siguran slobodni let.
I ova formula je tu stvarno jednostavna. Ko god nam pomaže da ponovo prepoznamo ova svoja nevidljiva krila, on nam je prijatelj. A ko god nam ometa ovaj preobražaj, taj nam je neprijatelj. Jedni nam jačaju samopouzdanje i čuvaju šansu novog početka, dok nam drugi samo slabe volju i sjeku krila. Zato dobro načuljite svoja čula, smirite duh i nadahnite dušu. Probajte da osjetite koliko je samo lakše i ljepše živjeti po svojoj sopstvenoj mjeri, leteći iznad površine stvari.
Budite VEDRI! Postanite BEZBRIŽNI! Otkrivajte i čuvajte sve tajne koje vam padnu na dohvat ruke! Osjetite UZVIŠENOST , uživajte bez nepotrebnih razmišljanja o stvarima koje ne možete promjeniti ni popraviti! Pomješajte sva svoja čula, obucite se najljepše, ponesite sa sobom poneku od najmudrijih ikada izrečenih i napisanih knjiga, a na lice stavite vaš najsigurniji i najljepši osmijeh.
I, zapamtite, jednom zauvjek - nemojte se plašiti, ničega i nikoga! Krenite pravo u susret svome strahu. Odbacite netražene savjete. Probajte da živite, zaista. . .
Dragoslav Bokan
Нема коментара:
Постави коментар