PJESMA NJEŽNOSTI

Kad bi Ti čovječan bio,
moje bi ruke živjele, tkajući 
nježnost kao platno svileno,
da ti prinesu haljine
čudesne legende.

Kad bi Ti čovječan bio,
oči bi moje obasjane sjale
danju i noću,
i uperene bi tako bile u tebe
što sav bi blistao,
kao onaj što se okrunio bio
sunčevim plamenom.

Kad bi Ti čovječan bio,
moja bi usta voće bila
za tvoju žeđ,
za tvoj san,
glazba ljubavna,
i svečanost utjehe
za tvoje nježnosti.

Kad bi Ti čovječan bio,
ja bih ti bila igračka djetinja,
oružje ratničko,
flauta u starosti
koja bi ti pjevala
pjesmu obrednu
vrlo blisku umiranju.


Kad bi Ti čovječan bio,
o, Izabrani,
ja bih bila sve
u tvome postojanju.
Ali sam ništa...
Nisam drugo
već ova žudnja
neodoljiva postojanja.

- Mnijem,
kad bi Ti čovječan bio,
ruke bi moje živjele, tkajući
nježnost kao svilu,
da ti prinesu haljine
čudesne legende.

Cecília Meireles