SONETI

Igraš se svakog dana svjetlošću svemira.
Posjetilice nježna,stižeš u cvijetu i vodi.
Više si nego bijela glava koju stežem 
rukama,poput grozda,svakoga dana.

Nikome nisi slična otkako te volim.
Dopusti da te prostrem između žutih vijenaca.
Tko piše tvoje ime slovima od dima između južnih zvijezda?

Ah,pusti me da se sjetim kakva si bila tada
kad još nisi postojala.

Odjednom vjetar urla i udara o moj zatvoreni prozor.
nebo je mreža skamenjena od sjenovitih riba.
Ovdje zamiru svi vjerovi,svi.
I svlači se kiša.

Ptice bježeći prolaze.
Vjetar.Vjetar.
Mogu se boriti samo protiv ljudske snage.
Nevrijeme skuplja tamno lišće
i odvezuje sve barke vezane noćas o nebo.

Ti si ovdje.Ah,ti ne bježiš.
Odgovarat ćeš mi sve do poslijednjeg krika.
Privini se uza me, kao da se plašiš.
Ipak ti ponekad čudna sjena dira oči.

Sada i sada,malena,donosiš mi kozju krv
i grudi su ti mirisne kao i ona.

Dok tužan vjetar juri ubijajući leptire
ljubim te i moja radost grize ti usta od šljive.

Mora da te boljelo da se na me privikneš,
na dušu mi divlju i samotnu,na ime od koga svi bježe.
Toliko smo puta vidjeli zvijezdu jutarnju kako gori
ljubeći jedno drugome oči
i sumrak što se nad nama gubi u lepezu što se vrti.

Milujući te kišile su na te moje riječi.
Odavno voljeh tvoje tijelo od osunčana sedefa.
Čak vjerujem da si vladarica svemira.
Donijet ću ti copihue,rdosno cvijeće s planina,
tamne lješnjake i šumske košare cjelova.
Htio bih s tobom učiniti
što proljeće čini sa trešnjama.

Pablo Neruda