Probudi se
zaljubljen u moje oči
usred bunovnog dana
sa najbezazlenijom tajnom
ispod slavoluka obrva.
Ni ja nisam vidjela besan
dok nisam otišla od kuće
ostavila trunke radosti
razbaštinjena od sna vijoreći
nad pokrpanom maštom.
Probudi se
zaljubljen u moje bokove
kao u jesen ocvalu
otežanih plodova
zaključanih darova.
U izmišljeni mali grad
za dvoje
gdje vrijeme teče
već preboljenim ulicama
gdje ruke slobodne
čežnje ne miluju.
Raširenih nozdrva
zaustavi u nama smijeh dječji
pod kabanicom sunca i proljeća
slobodan od tuđih nemira.
Na mome ruhu
potrgaj toke samoće
razasuti ponor zarobljen
između usana i neba
zaljubi se u moje godine
kao domine složene
u miris kiše
i žubor malih rumenih lica.
Spakiraj one stare
potonule sate u džep za sitniš.
Ne skrivaj pogled
gle , ruke su mi mekane
drhte poput svile.
Jesam li ti rekla
da je opet vjetar ?
Ma probudi se !
Vjetar je rastjerao oblake
i u suncu sam raširila čistu
svježe opranu ljubav.
Lucia Pavlovic
Нема коментара:
Постави коментар