SVJETLOST

More, zemlja, nebo, oganj, vjetar,

neprestani svijet u kojem živimo,

predaleke zvijezde koje nas gotovo mole,

koje su katkada gotovo ruka koja miluje oči.

Taj dolazak svjetlosti koja se odmara na čelu.

Odakle stižeš, odakle dolaziš, ljubavni obliče kojemu

disanje osjećam,

koji osjećam kao grudi u kojima je glazba zatočena,

koji osjećam kao zvuk anđeoskih harfi,

koje su gotovo kristalne, kao zvuk svjetova?

Odakle dolaziš, nebeska tuniko, koja u obliku sjajne

zrake

miluješ čelo koje živi i pati, koje ljubi kao živo?

Odakle ti što se tako brzo prikažeš kao sjećanje na

gorući oganj poput usijana željeza koje žigoše,

dok se smiruješ nad umornim postojanjem jedne glave

koja te shvaća?

Tvoj bezglasni dodir, tvoj nasmijani dolazak poput

usana odozgo,

šapat tvoje tajne u napetom sluhu

zadaje bol ili budi snove kao izgovor nekog imena

koje mogu izreći samo usne pune sjaja.

Motreći upravo sada one nježne životinjice koje kruže

okolo po zemlji,

okupane tvojom prisutnošću ili tihim ljestvama,

otkrivene svom postojanju, čuvane nijemošću

u kojoj se čuje samo kucanje krvi.


Vicente Aleixandre