Ljubavi moja, budimo se stalno u nekakvom sjećanju ,
i već pomalo sijedi upiremo lica u sjetnu maglu.
Pa, mila moja, zar je cvrkut naših bradavica ranjen?
Sjeti se samo kako su nekada disale mirisom dunje,
i niz tvoje zjenice ponovno će teći višak plavetnila.
Vidiš ruke, sada su žedne, jer prsti još uvijek pamte,
ali tek kad strasti ponovno među njih uzdahe zapletu,
jedan dio tog božanstvenog neba na usne može leći.
Zato priđi, nećemo se više nikad rastati u mraku,
obećavam ti, na kamenom zidu ostaje teret srca.
Otvori bedra, umnoži svoje blaženstvo poda mnom,
plamti zrakom i zaljuljaj nogama pola mog stoljeća.
Učvrsti se kao nekada snažno u meni i raspusti kosu,
a svoje užareno tijelo zanosom moga korijenja veži.
Slobodno sakupi rastrčane snove i opojna maštanja,
i na taj se način po mojoj bjelini osmjehom razvuci.
Ljubavi moja, zauvijek ostanimo jedno u drugom,
utrobom se neprekidno izvijaju zvjezdane trave,
a njihove vlati milujući nas, ljube proplanke duše.
I konačno, osvanut ćemo kao jeka u najtišoj noći,
jer smo u vrtu pristiglog proljeća dobili vječni sjaj.
Tu nema otuđenosti koja u nama neće jednom proći
i nema tog nebeskog sazviježđa koji nas neće posjetiti,
jer nismo nepokretni dah što u daljini utočište traži
Zal Kopp
Нема коментара:
Постави коментар