ŽEĐ

Žeđ za tobom što me mori u noćima gladnim,
Drhtava ruka crvena što se do tebe pruža.
Žeđ pijana, … mahnita žeđ, …
šumska žeđ u doba suše.
Metalna žeđ plama,
Žeđ pohlepnih korijena.

Potom, kamo navečer putuju oči tvoje,
ako tad ne kreću mojima koje ih očekuju?
Prepuna si sivih sjena što na mene motre.
Majka me brojnim razumnim pitanjima optereti.
Odgovore na njih imaš. Prepuna si glasova.
Sidro si bijelo što se spušta u more našeg plova.
Brazda nemirna sjemena imena moga.
Da bude komadić moje zemlje na tvom tragu koji ne pokrivaš.
Kada i kamo, bez očiju tvojih skitalačkih.

Stoga si žeđ i ono što je utažiti treba.
Kako te ne voljeti kad te i zato moram voljeti.
Ako je to brodsko uže, kako ga presjeći, kako?
Kako, kad su mi kosti kostiju tvojih žedne?
Žeđ za tobom, za tobom, djerdanu nježni i okrutni.
Žeđ za tobom što me noću poput psa grize.
Oči su žedne, čemu onda oči tvoje?
Usta su ti žedna, čemu poljupci tvoji?
Duša plamti tim žarom koji te voli.
Tijelo: razbuktali požar koji ti tijelo opeći mora.
Žeđ…..
Žeđ beskrajna.
Žeđ što tvoju žeđ traži.
I nestaje u njoj kao u vodi oganj.

Pablo Neruda